Afrika

Od kraljice Elizabete do Bwindija ili "Najgora noć u našem životu"

Pin
Send
Share
Send


Evo novog računa za putovanje u Ugandu što smo napravili u listopadu 2012. Ovom prilikom reći ćemo vam najgoru noć koju smo ikad živjeli na putovanju. Jer kad putuje, sve nije uvijek divno i u Technicoloru i tko kaže drugačije laže ili nije intenzivno putovao.

Tog jutra završio je safari koji smo ugovorili s Red Chilijem. Prije početka dugog puta do Kampale, napravili smo radionicu kako bismo naučili kako napraviti tradicionalne ogrlice sa ženama iz zajednice Kikorongo. Sljedeće je odredište nakon safarija kraljice Elizabete bilo Nacionalni park neprobojne šume Bwindi, što se prema karti činilo da će biti sljedeće. Pa smo pomislili: „Zašto se osam sati vozimo do Kampale i vraćamo se opet na jug, usisavajući petnaest sati autobusom, kad smo trenutno tako blizu?

Vidite li koliko su blizu dva parka?

Stoga smo pitali postoji li neki način krenite od NP kraljice Elizabete do Bwindija javnim prijevozom ili taksijem, Odatle nije postojala autobusna linija koja je spajala dva područja, a javni prijevoz bio je ograničen matatus (zajednički kombiji), ali nitko nije znao sigurno može li se ta ruta pokriti povezivanjem različitih matatus i to u jednom danu. Boravak usred nigdje u noćnim satima bio je vrlo velika mogućnost. Jedina održiva opcija bila je odlazak taksijem i hotel je ponudio da ide s lokalnim vozačem za 90 eura. Na ovaj način stigli bismo do Bwindija za manje od četiri sata. Pronašli smo najbolje ideje.

Tog smo jutra naučili praviti košare.

Nakon završetka zanatske radionice uputili smo se u Bwindi. 80% cesta koje smo proputovali bilo je neasfaltirano. Pronašli smo cestu toliko blatnu da se čak i kamion zaglavio, a zatim stazu toliko suhu da je svugdje ostala samo prašina. Pitali smo našeg vozača može li se zaustaviti u banci kako bi mogao razmjenjivati ​​novac, a našli smo ga usred nigdje, u gradu koji je izgledao uzet s dalekog zapada, ali u afričkoj verziji.

Učenje izrade ogrlica

Kasnije je automobil prošao ispred izbjegličkog kampa UN-a koji nas je podsjetio da se približavamo granici s Demokratskom Republikom Kongo. Jedan prijatelj kaže da sve zemlje koje imaju određenu varijaciju riječi demokracija u svojoj nomenklaturi, zato što je upravo toj zemlji nedostajala, a Kongo je živi primjer za to.

Ovi komadi napravljeni su izrezcima iz časopisa.

U podne stižemo u Butogotu, gradić sedamnaest kilometara od NP Bwindi i gdje autobus kreće za Kampalu. Zatražili smo od vozača da nas tamo ostavi, što je bila velika greška i početak pada prozora putovanje u Ugandu.

Naš prijevoz od kraljice Elizabete do Bwindija

Namjera nam je bila kontrolirati autobus kako bismo znali raspored vožnje (autobus kreće u 4 sata ujutro, te su informacije dobijene čim smo stigli) i, zašto ne priznati, budući da smo stigli dan prije i spavanje u Bwindiju bilo je vrlo skupo, odlučili smo spavati u Butogota jer je bila puno jeftinija. U to smo vrijeme imali avanturistički duh na vrlo visokim razinama i stoga je pad bio tako velik. Ne znate što možemo žaliti što ne želimo potrošiti dodatnih 120 dolara.

Zaustavite se u Kihihiju da biste otišli u banku.

U ovom je trenutku potrebno staviti neke pozadine na stol kako bi se razumjelo ono što se dogodilo kasnije. Ovo je bilo prvo putovanje u a regija s malarijom i, stoga, prvi put smo uzeli Malarone, profilaktičku bolest za ovu bolest. Malarone može izazvati neke nuspojave; na primjer, u 1 od svakih 100 ljudi može dati nesanicu, u 1 na svakih 1000 anksioznosti iu vrlo, vrlo rijetkim slučajevima paranoju. Pa, sudbina je htjela da Isabel pobjegne iz onog "1 u milionu" i kad smo stigli u Butogotu imali smo dane s tim štetnim simptomima.

Glavna ulica Butogote

Ostali smo u jedinom motelu koji funkcionira u gradu: the Hotel sa zelenim drvetom, Bilo je vrlo osnovno, sobe su bile raspoređene oko popločanog dijela i imale su krevet, kupaonicu koja je umjesto tuša imala slavinu i kantu, te mrežu protiv komaraca punu rupa. Stvarno nije bilo tako loše izlet u Indiju Isabel je bila na gorim i mnogo prljavijim mjestima.

Hotel Green Tree u Butogoti

Hotel je imao samo jedan bar bez restorana, pa smo izašli napolje da vidimo možemo li pronaći neko mjesto za jelo. Butogota je mali grad s tek nekoliko prašnjavih trgovina i nekoliko zgrada smještenih na stazi. U stvari, čini se da je grad narastao jer je krajnja točka autobusa do glavnog grada, pa je pronalazak mjesta za jelo bilo gotovo čudo. Mjesto je bilo jednako osnovno kao i jelovnik, imali su samo jelo od jela od mesa i mahunarki, a mjesto je bilo toliko nehigijensko da je Isabel radije postila.

Sobe Green Tree

U Butogoti se malo radilo i pitali smo ima li u blizini internet kafića (da pitamo što ne bi ostalo). Ubrzo smo bili kod nekih Boda-Boda (motocikli) koji su nas ostavili na mjestu s računalima koja se nalaze jedan kilometar od hotela. Tamo smo neko vrijeme bili povezani dok je vani padala univerzalna poplava.

Video: Provodimo noc u najlosijem hotelu u Beogradu (Svibanj 2020).

Pin
Send
Share
Send